Ahilova tetiva je spoj između troglavog mišića potkoljenice i petne kosti. Najduža i najjača tetiva u ljudskom tijelu. Tetiva omogućuje kretnje stopala i prijenos biomehaničkih sila na stopalo. Građena je kao i ostale tetive u ljudskom tijelu, od gustog vezivnog tkiva. Stražnja strana tetive pokrivena je kožom i fascijom potkoljenice. Od gornjeg dijela stražnje strane petne kosti tetiva je odijeljena sluznom vrećom, bursa tendinis calcanei (Achillis).

Upale burza i tetiva stopala dosta su česte. Učestalost ozljeda Ahilove tetive kod nas najveća je u nogometu, zatim atletici, gimnastici, skijanju, rukometu, košarci, tenisu. Patološke promjene u smislu upale mogu se dogoditi na čitavoj tetivi, bilo na prijelazu prema mišiću, na samoj ovojnici ili na hvatištu Ahilove tetive za petnu kost. Česta lokalizacija je burza u području Ahilove tetive i to subkutana ili subfascijalna.

Prekomjeran napor, osobito kontinuirano, dugotrajno preopterećenje listova i napetost stražnjih skupina mišića nogu, trauma i pritisak obuće, ranije ozljede koljena ili mišića noge mogu uzrokovati upalne, podražajne promjene Ahilove tetive i njezina peritenonija. Međutim, ozljede mogu biti rezultat više predisponirajućih faktora. Anatomska odstupanja i biomehaničke abnormalnosti dovode do promjena i napetosti u tetivi. Tu se podrazumijeva razlika u dužini nogu, poremećaj osovine donjih ekstremiteta u kuku, angularne deformacije koljena (O ili X noge), prekomjerna rotacija potkoljenica prema van, te spušteno i izdubljeno stopalo.

Akutna upala često se javlja kod netreniranih pojedinaca koji preintenzivno počinju s treniranjem, no može nastati i kod dobro treniranih sportaša. Trčanje po vrlo mekoj podlozi kao što je pijesak i trčanje uzbrdo mogu biti "upaljač" za bol. Ozljeda uzrokuje velike probleme trkačima na duge pruge. Često se javlja za vrijeme zimskog treninga i kad se tenira na tvrdoj podlozi. Pogreške u treningu kao što su nagle promjene u intenzitetu i trajanju, te promjena treninga, neprimjerena i istrošena obuća, slaba kordinacija mišića odnosno pokreta, loše zagrijavanje i nepravilno istezanje imaju za posljedicu lošu fleksibilnost i ukočenost troglavog mišića potkoljenice što u konačnici može rezultirati i rupturom tetive.

Najčešće je pri pokretima i na pritisak bolan dio tetive 2 do 6 cm iznad hvatišta za petnu kost. Primjećuje se manje - više izražena oteklina, a u nekim slučajevima i krepitacija prilikom pokretanja stopala. U slučaju jake upale pojavljuje se crvenilo kože iznad tetive.
Ultrazvučna dijagnostika je od velike važnosti pri dijagnostici tendinitisa, peritendinitisa, entenzitisa, rupture tetiva i mišića, burzitisa, pa čak i prijeloma zamora. Postoji i mogućnost dinamičkog pregleda tetive pri pasivnom i aktivnom istezanju.

Liječenje akutnih upala sastoji se od mirovanja, hladnih obloga i kriomasaže u svrhu smanjenja otoka i boli, primjeni nesteroidnih protuupalnih lijekova, analgetika, te steroida. Posebnu pozornost treba obratiti na tip obuće prilagođen podlozi gdje se trenira i na udobnost obuće. Treba korigirati anatomska odstupanja koja remete biomehaniku trčanja. U obuću se mogu staviti i odgovarajući ulošci sa povišenjima na peti. Obično se ispod peta stave jastučići debljine 1 - 1,5 cm, koji imaju ulogu amortizacije i rasterećenja tetive. Pravilno bandažiranje može osigurati dodatnu stabilnost. Od procedura fizikalne terapije mogu se prijeniti elektroprocedure, ultrazvuk, laser, masaža. Fizioterapeut provodi kineziterapiju koja mora biti individualno prilagođena s obzirom na lokalizaciju i na stadij bolesti. Vodeće mjesto u liječenju kao i u preventivi imaju vježbe istezanja. Program treninga nakon akutne faze uključuje trening snaženja i statičkog istezanja. Ekscentirčne vježbe koje dovode do velikog opterećenja na tetive mogu biti dio programa kada zaraštanje dozvoli.

Započne li se sa tretmanom akutne upale Ahilove tetive rano prognoza je dobra i ozljeda se sanira za nekoliko tjedana. Opasnost od recidiva je mala ako se ozlijeđeni sportaš ne vrati sportskoj aktivnosti pre rano. Ukoliko se akutna upala zanemari i ne tretira, postepeno se pogoršava i postaje kronična. Kronično stanje se vrlo teško tretira. Zbog toga je od najveće važnosti da športaš miruje kada postoje znakovi tendinitisa Achilli.

Kronična upala Ahilove tetive češće se događa kod starijih sportaša koji intenzivno, kroz duže vrijeme, treniraju po tvrdoj podlozi i ignoriraju znakove upozoravajuće boli. Bol u početku ima tendenciju nestajanja nakon početnog zagrijavanja tako da ozlijeđeni atletičar može nastaviti sa svojim treningom. Simptomi koji se vraćaju nakon treninga postepeno postaju sve jači. Prije ili kasnije kontinuirano trčanje je nemoguće i sportaš je uhvačen u začarani krug boli.
Kronične upale Ahilove tetive obično se šire s tetive i peritonija na burzu. Na hvatištu tetive vidi se vretenasto zadebljanje, bolno na pritisak. Nošenje obuće je otežano. Bol, bolnost i ukočenost u Ahilovoj tetivi javljaju se prije, za vrijeme i nakon napora, posebno kod hodanja uzbrdo i uz stepenice. U kasnijim stadijima upale javljaju se i ovapnjenja tetive uz kalkaneus. Liječenje kronične upale je operacijsko. Potrebno je ukloniti zadebljalo upalno tkivo oko tetive, uključujući i burzu, a katkad je potrebno resecirati gornji i stražnji pol kalkaneusa. Relativno često javljaju se i promjene na hvatištu Ahilove tetive za kalkaneus što se naziva enthesitis.

Sprečavanju nastanka sindroma prenaprezanja veoma su pridonijela brojna istraživanja posljednjih dvadesetak godina. Otkriveni su brojni predisponirajući činioci tih oštećenja, te načini njihova sprečavanja i liječenja. Preventivnim djelovanjem na greške u treningu u posljednjih je desetak godina smanjena učestalost tendinitisa Ahilove tetive za više od 50%. Treba izbjegavati naglo povećanje intenziteta treninga, vodit računa o podlozi na kojoj se trči, izbjegavati trčanja po strminama, neravnom i tvrdom terenu, imat adekvatnu športsku obuću kao i ortoze za korekciju biomehaničkih nepravilnosti koje dovode do pretjerane i / ili produljene pronacije stopala prilikom trčanja. U prevenciji naglasak je na zagrijavanju, te pravilnom i dostatnom provođenju vježbi istezanja. Zato uvijek prije i nakon svkog treninga treba istegnuti mišiće nogu, naročito listove.

Krioterapija - lokalna primjena leda

Hlađenje se može postići na različite načine. Najčešće se u tu svrhu upotrebljava led, bilo da se stavlja na određeno područje (kriooblog), dijelovi tijela uranjaju u vodu s ledom (kriokupka) ili se određeni dio tijela masira komadom leda (kriomasaža). Bolesnik najprije osjeća hladnoću, potom žarenje, a onda koža utrne. Krioterapiju treba prekinuti prije nego se pojavi reaktivna hiperemija, obično nakon 3 do 7 minuta kriomasaže ili 15 minuta krioobloga.
Krioterapija djeluje izravno analgetički i spazmolitički. Utječući na nocioceptore i živčana vlakna, hladnoća podiže prag podražljivosti te time ublažava bol smanjujući provodljivost osjetnih živaca. Djeluje i na sistem gama-vlakana, koja reguliraju mišićni tonus. Uzrokuje popuštanje povišenoga mišićnog tonusa i spastičnosti.
Hladnoća djeluje simpatikotono. Smanjuje i upalnu reakciju. Vazokonstrikcijom se postiže smanjenje neugodne napetosti u području upale ili traume i smanjena ekstravazacija, a hladnoća usporava kemijsku aktivnost i stvaranje posrednika upale i enzima. Mjesto postaje blijedo kako krv manje protiče.
Hlađenju dijelova organizma suprotstavlja se termoregulacija, iako nešto manje djelotvorno nego kod zagrijavanja, jer je opasnost od hlađenja manja. Naime, nekoliko minuta nakon masiranja ledom, lokalna opskrba krvlju se povećava čime se zahvaćeno područje čuva od hladnoće. To omogućuje dovod potrebnih hranjivih tvari i odvođenje štetnih tvari iz ozlijeđenog dijela, što rezultira crvenilom.
Indikacije za primjenu krioterapije su sva stanja u kojima postoji pretjerana hiperemija, dakle, akutne i hiperakutne upale, sjveže traume, stanja s krvarenjem, opekline, prva faza algodistrofičnog sindroma.
Hlađenje ledom može se provesti odmah nakon trčanja ili najmanje dva sata prije treninga. Led nije preporučljivo primijeniti neposredno prije treninga. Neosjetljivost koja se javlja može blokirati mogući podražaj boli koji upozorava na ozljedu. U pravilu led se može primjeniti nekoliko puta dnevno, počevši odmah u trenutku nastanka ozljede. Bilo kakvo odgađanje povećava vjerojatnost pojave upale.
Kontraindikacije za primjenu krioterapije jesu: odbojnost prema hladnoći, alergija na hladnoću, postojanje hipertenzivne reakcije na hladnoću ili krioglobulinemije, Raynaudova bolest, te algodistrofija u kasnijoj fazi.