Ahilova tetiva (tendo Ahillis) pričvršćuje, na stražnjoj strani potkoljenice, troglavi mišić lista za petnu kost. Ime je dobila po grčkom junaku Ahilu, kralju Mirmidonaca. Ahila je majka okupala u čudotvornoj rijeci Stiks držeći ga za petu. Tako je Ahil postao neranjiv. Jedino slabo mjesto bila je njegova peta. Stradao je pogođen Parisovom otrovnom strelicom, upravo u petu.

Tetive su građene od vrlo čvrstog i otpornog tkiva. Tijekom napora, a posebno kod športskih aktivnosti, izložene su velikim opterećenjima. Kad su sile opterećenja veće od praga izdržljivosti tetive dolazi do njezine rupture (loma). Pucanje tetive može nastati na nekoliko načina. Snažna sila koja preopterećuje tetivu može uzrokovati rupturu tetive. Opetovane mikrotraume, koje su posljedica pogrešnog ili prekomjernog opterećenja u tijeku športske aktivnosti, stvaraju morfološke promjene u vezivnom i potpornom tkivu. Ukoliko se tako morfološki promijenjena tetiva prekomjerno optereti dolazi do njezina pucanja. Direktni udarci i otvorene ozljede također mogu uzrokovati rupturu tetive.

Ruptura Ahilove tetive je jedna od najčešćih ozljeda tetiva u športu. Pogađa: nogometaše, tenisače, gimnastičare, rukometaše, odbojkaše, košarkaše, igrače badmintona i također atletičare, posebno trkače i skakače.
Ahilova tetiva obično puca na najtanjem dijelu, odnosno 2 do 5 centimetara iznad petne kosti. To je ujedno mjesto gdje je opskrbljenost krvlju najslabija. Tipična mjesta za nastanak rupture su i mišićno - tetivni prijelaz, te hvatište tetive za petnu kost. Najčešće nastaje neizravnim djelovanjem sile, primjerice naglim i pretjeranim napinjanjem već napete tetive ili naglom kretnjom prethodno maksimalno svinuta stopala prema dolje. Više puta od djelomične rupture daljnjom aktivnošću nastupi potpuna ruptura.
Obično su pogođeni stariji športaši, rekreativci u trećem i četvrtom desetljeću života. U tetivi se počinju odvijati polagane degenerativne promijene između 25 i 30 godine života. Promijene tetiva do neke mjere mogu biti prevenirane ili bar odgođene redovitom fizičkom aktivnošću. Potpune rupture Ahilove tetive obično nastaju kad su degenerativno promijenjene tetive izložene povećanju opterećenja. Pogođeni su obično atletičari koji nakon kračeg ili dužeg prekida u treningu ponovo započinju sportsku aktivnost kako bi ostali fit.

Ukoliko sumnja u nastanak ozljede tetive, športaš treba odmah potražiti liječničku pomoć. Nužno je primijeniti ledene obloge (ne neposredno na kožu!) na bolno mjesto tijekom 15 minuta. Postupak treba ponavljati nakon 15 minuta odmora sve do dolaska liječniku.
Kliničkim i ultrazvučnim pregledom utvrđuje se da li je riječ o rupturi tetive. Pažnja treba biti usmjerena na funkcionalno oštećenje. Tipična je snažna bol iznad rupturiranog područja Ahilove tetive prilikom doskoka na prednji dio stopala. Ozlijeđeni često čuje prsnuće tetive poput pucanja biča. Ponekad navodi da je imao osjećaj kako je bio udaren odostraga u trenutku kad se javila bol. Obično postoji udubljenje u tetivi 2 do 5 centimetara iznad pete. Ozlijeđeni športaš ne može normalno hodati, šepa, a ne može ni potrčati. S potpuno rupturiranom tetivom, a često ni pri djelomičnoj rupturi, ne može se podići na prste ozlijeđene noge. Stopalo ozlijeđene noge ne može savinuti prema dolje protiv otpora. Povečava se otok zbog krvarenja koje postepeno uzrokuje modricu iznad donjeg dijela noge i stopala.
Tompsonov (squeeze) test daje pozitivan rezultat. Pouzdanost je gotovo 100 posto, te se pomoću njega ruptura lako razlikuje od ozljede gornjeg nožnog zgloba ili mišića. Kod provođenja testa ozlijeđeni športaš leži na trbuhu, ispruženih koljena. Stopala mu slobodno vise preko ruba stola. Kad ispitivač jednom rukom stisne mišić lista ozlijeđene noge, stopalo se savije prema nazad ako je Ahilova tetiva intaktna (plantarna fleksija), ali ostaje u početnom položaju ako je tetiva ozlijeđena tj. stopalo se ne pomakne.

Liječenje može biti ili neoperacijsko ili operacijsko. Ipak češće se koristi neka od metoda operacijskog liječenja. Operacija podrazumijeva spajanje krajeva tetiva. Nakon operacije potrebna je imobilizacija sadrenom čizmom ili nekom od specijalnih ortoza u trajanju od oko 6 tjedana. Ponekad gips može biti dostatan kod starijih i manje aktivnih osoba, ali je nužna pažljiva rehabilitacija jer postoji povečani rizik od ponovne rupture. Započinje se s postupnim opterećivanjem, ali pri tome valja izbjegavati stajanje na prstima ozlijeđene noge. Fizikalna terapija obično traje barem koliko i nošenje gipsa, tj. 6 do 8 tjedana. Po uklanjanju gipsa pacijentu se daju upute za mobilizacijski trening skočnog zgloba. Neko vrijeme nakon operacije može se osjećati napetost. Nakon što je postignuta potpuna mobilnost započinje se sa treningom snaženja. Po učinjenom operativnom zahvatu rupturirane Ahilove tetive neophodno je 6 do 9 mjeseci pauziranja od športske aktivnosti.

Parcijalna ruptura Ahilove tetive se uglavnom javlja kod trkača i skakača. Dovodi do nastanka ožiljne formacije koja je sklona uzrokovanju upale. Upala često postaje kronična i može uzrokovati dugoročne probleme.
Većina športaša osjeti iznenadno zasjecanje ili ubodnu bol prilikom ozljeđivanja. Neki, međutim neće uvijek registrirati bol u trenutku nastanka rupture. Bol postaje evidentna nakon završetka treninga. Ponavljanjem fizičke aktivnosti, nakon zagrijavanja, simptomi mogu na kratko nestati. Javljaju se s još većim intenzitetom nakon što je trening završen. Ozlijeđena osoba tako upadne u začarani krug boli u kojem stanje progresivno postaje sve teže, a bol sve jača. Javlja se jutarnja zakočenost, a također i zakočenost prije i nakon napora. U akutnom stanju može se osjetiti oštećenje u tetivi (ponekad ne veće od otiska malog prsta) iznad kojeg je ekstremna osjetljivost. Otok je obično vrlo neznatan ali ponekad može uzrokovati promijene kontura tetive. U slučaju prolongiranih simptoma uvijek je prisutno smanjenje snage i veličine (atrofija) mišića lista. Elektromiografija (električno snimanje mišićne aktivnosti) može poduprijeti dijagnozu.
Ukoliko je došlo do nastanka djelomične rupture športaš se mora: odmarati i tretirati ledom ozlijeđeno područje u akutnoj fazi, koristiti štake ako je bol žestoka, nositi cipele sa cca 1 cm povišenom petom i u svakom slučaju konzultirati stručnjaka. Kad je ruptura mala i akutna liječnik će primijeniti gips na 4 do 6 tjedana, u laganoj, neznatnoj plantarnoj fleksiji. U slučaju prolongiranih simptoma izvršit će operaciju u cilju odstanjivanja ožiljnog tkiva. Nakon operacije nosi se gips ili specijalna ortoza 5 do 6 tjedana. Neophodna je pažljiva progresivna rehabilitacija. Tretman mora početi rano jer će se u suprotnom javiti poteškoće.
Oporavak je obično 10 do 12 tjedana, što je dvostruko duže od imobilizacije. Ozlijeđeni športaš ne bi smio učestvovati na natjecanju barem 4 do 6 mjeseci.