Kineziterapija loptom znanstvena je disciplina. Lopta se može
 koristiti preventivno, u svrhu liječenja ali i u dijagnostičke svrhe.
 Prema položaju glave i zdjelice, nakon što pacijent sjedne na
 loptu,  fizioterapeut može odrediti odstupanja u držanju i izraditi
 plan  terapije. Korištenje lopte u prevenciji i liječenju potpomaže
 prirodnu,  spiralnu dinamiku pokreta, trodimenzionalnost i
 koordinaciju.
 Lopta se koristi u ortopediji, neurologiji, sportskoj medicini,
 reumatologiji, psihomotornom razvoju djeteta,...
 Veliki broj pacijenata sposoban je koristiti loptu kod kuće,
 uživati u  vježbama,  osjećati promjene i prihvatiti trenutačan
 feedback. To je važno u  trenutku kad su efikasnost tretmana,
 samoinicijativa  kao i suradnja pacijenta i obitelji neophodni za
 postizanje napretka.

Iako se vježbanje loptom u svijetu koristi već više od pola stoljeća, kod nas je to relativno novi način medicinske gimnastike. Prve velike lopte proizveo je 1963. talijanski inžinijer Aquilino Cosani. Mary Quinton, terapeutkinja iz Berna, razvijala je kroz igru s loptom prirodnu koordinaciju pokreta zdrave djece. Kasnije je loptu primijenila i na djecu sa neurološkim oštećenjima. Koriste ju Karel i Bertha Bobath u radu s djecom oboljelom od cerebralne paralize. Skupina autora, na čelu sa Susanne Klein-Vogelbach iz Basela od 1963. do 1981. izradila je i sistematizirla koncept posturalnog treninga i terapijskih vježbi za rehabilitaciju bolnih leđa odraslih. Davies opisuje primjenu lopte kod pacijenata sa hemiplegijom.
Osamdesetih godina, zbog promjene načina života značajno je porasao broj pacijenata s akutnom boli u leđima. Medicinski tretman bolnih leđa postepeno se mijenjao, od mirovanja u krevetu i primjene medikamenata ka laganim aktivnostima i spinalnim vježbama. Za masovnu uporabu lopte među američkim terapeutima zaslužan je Joe Montana, igrač američkog nogometa iz "San Francisco 49ers". Miljenik nacije morao je 1986. na operaciju kralješnice. Program rehabilitacije uključivao je vježbe na velikoj lopti. Njegov čudesni povratak u igru nakon samo 6 tjedana izazvao je razumljivu pažnju, a posljedično i masovnu upotrebu lopte.
1988. Vlatka Zeller postavlja hipotezu da je prekomjerno sjedenje odgovorno za posturalnu slabost i oštećenja, što se u Švicarskoj očitovalo porastom broja školaraca s bolnim leđima. Uz pomoć liječnika i ravnatelja nekih osnovnih škola zamijenila je tradicionalnu stolicu s loptom. Sjedenje na dinamičnoj podlozi preveniralo je bol u leđima djece. Inicijalni uspjeh vodio je opsežnom istraživanju. Illi 1994. objavljuje slijedeće rezultate: hiperaktivna djeca postala su mirnija i mogla su se usredotočiti kroz duže periode, ostala djeca su bila koncentriranija, vještina pisanja poboljšala se kod djece koja su slabo rukovala olovkom, djeca su često pokazivala bolje razumijevanje gradiva, dezorganizirana djeca razvila su bolji osjećaj za organizaciju. Danas oko 5000 švicarskih razreda sjedi na loptama, a lopta je sve polpularnija u Italiji i Njemačkoj.
Djeca sve češće sjede pred televizorima i računalima te
 zanemaruju aktivnu igru na otvorenom. Nažalost, ponavljanje
 stereotipnih aktivnosti čini neke mišićne grupe jačima i
 skračenima. Istovremeno se istežu slablji antagonistički mišići
 i uzrokuju ograničenje pokreta u zglobovima. Nadalje, nakon
 desete godine života diskovi između kralješaka nisu direktno
 opskrbljeni krvlju. Sva ishrana kralješnice ovisi o fizičkoj
 aktivnosti. Reducirani pokreti ometaju cirkulaciju oko diska a
 za posljedicu imaju degeneraciju i bol. To se obično događa
 oko 40 godine. Činjenica je da 80% odrasle populacije
 industrijski razvijenih zemalja povremeno pati od bolova u
 leđima. Većina tih boli rezultat je višegodišnjeg lošeg držanja,
 statičkog sjedenja, neadekvatne mehanike tijela, te
 neergonomskog okoliša koji prevladavaju u modernom društvu. Sjedenje na stolici, koja pasivno podupire trup, znatno opterećuje kralješnicu i može izazvati tegobe u vratnoj i slabinskoj kralješnici. Nedostatne vježbe, neadekvatna elastičnost, deficitni balans imaju indirektne efekte i posljedice koje se mogu otkriti desetljećima kasnije. Loša postura ne samo da uzrokuje bol u leđima nego i značajno smanjuje kapacitet pluća i šteti cirkulaciji u mišićima, mozgu i živcima. Problem je što se obično reagira tek kad nastupi bol.

Lopta je idealno sredstvo za zdrave pojedince koji se žele istegnuti, mobilizirati i pokretati tijelo nakon cjelodnevnog sjedenja ili stajanja na mjestu. Lopta dobro djeluje na sustav za kretanje, u prvom redu na uspostavljanje ravnoteže u svim segmentima i položajima, na prirodnu koordinaciju pokreta i na uspravljanje. Aktivno sjedenje na lopti djeluje na ravnomjernu raspodjelu težine na trtičnu kost i donje udove, te omogućuje slobodu disanja, stabiliziranje trupa i slobodno korištenje ruku. Rad mišića stražnjice i nogu pri sjedenju na lopti omogućuje aktivno zadržavanje sjedećeg položaja, prirodno jačanje mišića, uz istodobnu vježbu ravnoteže i koordinacije. Upravo aktivnim sjedenjem na lopti moguće je prevenirati ili terapijski djelovati na lošu posturu. Korištenjem lopte za sjedenje kod učenja djecu se na zabavan način uči koliko je važno pravilno držanje. Dođe li do mišićne napetosti lopta može biti sredstvo za istezanje i relaksaciju u kratkim stankama za vrijeme rada. Aktivno sejdenje pomaže cirkulaciji.

  Cilj kineziterapije loptom je uspostavljanje prirodnog i
  ekonomičnog pokreta, korekcija posture, provociranje i
  nanovo učenje željenih pokreta, mobilizacija kralješnice i
  zglobova, opuštanje skraćenih mišića i uspostavljanje
  ravnoteže, stimulacija proprioreceptora, razvoj neuromišićnih i
  vestibularnih reakcija. Veličina i tvrdoća lopte važni su elementi
  za izvođenje vježbi. Koristi se lopta promjera 45 do 120 cm
  ovisno o cilju i antropometrijskim značajkama korisnika.
  Kada osoba sjedi na lopti, udaljenost kukova od podloge mora
  biti veća od udaljenosti koljena od podloge. Za rad s loptom
  potrebno je uskladiti oslonce i težište cijelog tijela ili pojedinih
  segmenata. Vježbajući s loptom koristi se njezina elastičnost
  i kuglasti oblik, a specifičnost vježbi je u tome što se tijelo
  vježbača nalazi na divje podloge: na stabilnoj podnoj površini i na labilnoj lopti. Iz toga proizlaze dva različita, međusobno odvojena sustava kretanja - kotrljanje lopte na podlozi, te kretanje tijela u odnosu na podlogu s jedne strane i u odnosu na loptu s druge strane. Vježbati se može u svim položajima: u sjedećem, potrbušnom, na leđima, pored lopte i u stojećem položaju, ovisno o onome što se želi postići. Bitno je naglasiti da se u radu s loptom vezivno tkivo i zglobovi rasterećuju, a mišići ovisno o onome što se želi postići opterećuju na optimalan način. Upravo zbog toga koristi se u radu s djecom i kod odraslih. Kineziterapiju loptom treba provoditi oprezno i bez žurbe. Snagu treba koristiti ekonomično, kako bi se minimalnim utroškom snage postiglo zadovoljavajuće izvođenje vježbi. Kineziterapija loptom ne smije izazvati bol.